Hrvatska dobila novog junaka – bana Josipa Jelačića

1849. Lik i djelo bana Josipa Jelačića Bužimskog

Dan nakon što je naš slobodni i kraljevski grad na veselje općinstva iz dosadašnjih općina Gradeca i Kaptola s pripadajućim im naseljima carskim patentom nj. veličanstva cara Franje Josipa napokon ujedinjen u jedinstvenu gradsku cjelinu pod odavna poznatim zajedničkim imenom Zagreb (koje se dosad uglavnom odnosilo samo na zagrebačku biskupiju), neće biti naodmet spomenuti da se taj za grad i njegovih 16 tisuća stanovnika svakako više nego važan događaj zbio upravo za vrijeme banovanja našeg dičnog bana Josipa Jelačića Bužimskog, koji nas je svojom političkom mudrošću i vojnom vještinom, navršilo se tome, kao i njegovu banovanju, već dvije godine, lišio državno-pravnih sprega s ugarskim kraljevstvom.

Osvrnimo se stoga ovom prigodom i na bana, u kojem ovdašnji puk, koliko se osjeća hrvatskim, i dalje gleda svog neupitnog junaka, koji je, iako se po pisanju nekih njemačkih novina ogriješio sudjelovanjem u gušenju liberalnih revolucija u Beču i Pešti, učinio beskrajno mnogo za slobodu i ravnopravnost vlastita naroda, posebice otkako je 1848. imenovan na dužnost koju sada obnaša.

Diljem Hrvatske kliče mu se kao banu koji je ukinuo tlaku (iako znamo da je samo potvrdio ukaz cara Josipa II, on ga je takoreći ozakonio). Učen svijet slavi ga, pak, jer se odupro dominaciji Ugarske, koja je svoje krajnje granice ne jednom zacrtala na Jadranu, jer je za Hrvatsku, do pred koju godinu još politički razdijeljenu i rascjepkanu, zahtijevao jedinstvo unutar Monarhije, jer je Hrvatima, ni to nije nevažno, dao zastavu i jer nam se dan-danas neumorno bori za narodni jezik. Posljednje je to neobičnije, što ga znanci opisuju kao Nijemca jezikom i obrazovanjem, koji čak i pjesme piše na tom jeziku, te mu ih jedan naš istaknuti pisac, Dimitrije Demeter, prevodi na hrvatski.

Ne čudi, dakle, da je naš gradski sudac i najizgledniji budući gradonačelnik Janko Kamauf neslužbeno već iznio prijedlog da se ovdje, u Zagrebu, prikupi novac za banov spomenik, što bi ga, šuška se, trebao izraditi znameniti kipar A. D. Fernkorn iz Beča, koji je svojim djelima trajno obilježio i tamošnji Trg velikana (Heldenplatz). Bečom, pak, kad ga već spominjemo, kruži anegdota da je carsko Mi (Wir), kojim car Franjo Josip običava titulirati samog sebe, zapravo skraćenica kratica za „Windisch-Grätz – Iellachich – Radetzky“, trojicu proslavljenih vojskovođa, koji mu burne 1848. spasiše prijestol. Hrvatski puk za to vrijeme radije prepričava legende o carevoj bijeloj maramici, Jelačićevu gromkom zvonu i zlatnom srcu, a sve u slavu ukidanja kmetstva, po čemu će ga - uz otpor Ugarskoj politici, s kojom je nakon neuspjelih pregovora naposljetku i zaratio – u Hrvatskoj zasigurno pamtiti najdulje. Uistinu, malo ih je o kojima se za života već pričaju legende, a to ipak nešto znači.

U svojim člancima, čitamo, izvjesni K. Marx iz njemačkih „Novih Rajnskih novina“ opisuje ga kao kontrarevolucionara, a njegov narod kao ološ, zreo za „ropotarnicu povijesti“. Ne smatramo da takve raščlambe pokazuju dovoljnu upućenost u povijesnu ulogu našeg bana, to više što su i događaji u Monarhiji posljednjih godina sve drugo, samo ne jednostavni i na prvi pogled razumljivi. Istina, ban se još iz vojničkih dana držao aristokratom i prezirao revolucionare bar u jednakoj mjeri u kojoj revolucionarni umovi sadašnjice preziru njega, ali je, svjedoče oni koji ga poznaju, itekako znao cijeniti neprijatelja. „Budimo aristokrati ili demokrati, prijatelji ili neprijatelji, ali budimo u potpunosti to što želimo biti“, govorio je imajući neprestance na umu očuvanje hrvatske samostalnosti unutar Monarhije, kao i jedinstvo hrvatskog i srpskog naroda naočigled prijeteće ugarske ugroze.

S druge strane, ban Jelačić Bužimski nikada ne propušta istaknuti lojalnost Austriji, ali pritom govori i o slavenskoj Austriji, kao nužnoj posljedici trenutnog stanja stvari u Carevini, zbog čega je od Beča naposljetku i trebalo „odbaciti crno-crveno-zlatnu, njemačku zastavu“. „Bio bih izdajnik vlastite stvari, hrvatske stvari i sebe samog da nisam krenuo na Beč“, banove su riječi koje dovoljno govore same za sebe. Na koncu, nije nevažno ni da je ban, nakon što je Sabor raskinuo sve veze između Hrvatske i Ugarske, banskoj hrvatskoj ponovno pripojio takozvano „ugarsko primorje“ zajedno s Rijekom, kojoj je već dvije godine guverner.