U Slunju nema krize ni depresije

1981.

Kažu da banane liječe depresiju, kao što je prazne police trgovina valjda izazivaju. Ovo posljednje treba izbaciti. Godina je 1981., kriza, istina, postoji, dinar je devalvirao, nestašice i redukcije svakodnevna su pojava, ali naš “dugoročni program ekonomske stabilizacije pokazuje jasne konture i valja se nadati pozitivnim efektima”. Nikakva depresija, prošle godine osmjehnuo nam se i MMF, nešto će već biti.

Dakle, za rubriku “Vjerovali ili ne”: banane liječe depresiju, jer sadrže triptofan, aminokiselinu, što je ljudski organizam pretvara u serotonin, hormon sreće, čiju je prisutnost u ljudskom mozgu znanost potvrdila prije točno trideset godina. Banana je, dakle, opijum za narod, zato je u voćarnama više gotovo i nema, govore neki smutljivci, ali takve izjave ne zaslužuju ništa drugo nego kritiku. Najoštriju, drugarsku.

Uostalom, nije točno da banana nema, treba ih samo pronaći. Kao što smo i kavu, ulje, deterdžent i druge tobože deficitarne artikle uspješno lokalizirali s druge strane državnih granica, uglavnom onih koje nas povezuju sa zapadnim zemljama. A za banane, kako javljaju naši dopisnici, nije potrebno odlaziti ni u Leibniz, ni u Trst, već samo, kao da idemo na more, cestom za Plitvička jezera i Split, malo dalje od Karlovca, i tu smo.

Slunj, gradić od približno 4000 stanovnika, smješten na obalama Slunjčice i Korane, poznat i po Rastokama, “malim Plitvicama”, gdje su 1962. snimane neke od dojmljivijih scena njemačko/jugoslavensko/francuske koprodukcije “Blago u srebrnom jezeru”, o čemu i danas svjedoči rastočki totem. I u tom Slunju, koji je udomio filmskog Winnetoua (Pierre Briece) i Old Shatterhanda (Lex Barker), nestašica banana sasvim je nepoznat pojam.

Točno je da bi se bananama zbog velike navale kupaca iz čitave Hrvatske, pa i šire, uskoro mogla racionirati prodaja, kao što se u okviru DPES-a uvođenjem bonova već uspješno ograničila potrošnja benzina, ali to a) ne znači da će ih nestati sa slunjskih tezgi i b) znači da je naše socijalističko-samoupravno privredno planiranje još uvijek u stanju iznjedriti poneko malo čudo.

Nažalost nismo uspjeli saznati odakle Slunju banane, potječu li one iz neke prijateljske nesvrstane države ili saveznih robnih rezervi, no svakog trenutka očekujemo da se naši reporteri jave s rješenjem te zagonetke. Uostalom, nije važno odakle su banane, važno je da ih ima, jer gdje ima banana, tu ima i sretnih hormona.

Sad još malo za “Vjerovali ili ne”: banane se u staklenicima od 1950. uzgajaju i na Islandu, gdje se danas nalazi najveća plantaža tog tropskog voća sjeverne Evrope. Zahvaljujući vulkanskom tlu i brojnim izvorima vrele vode, Island nacionalnu potražnju za bananama u potpunosti zadovoljava iz vlastitih resursa, iako zbog blizine polarnog kruga njihova sezona u toj otočkoj zemlji, iz koje se Vikinzi nekoć otisnuše u otkrivanje Amerike, traje osjetno kraće, nego što bi, recimo, mogla trajati u Slunju, a i temperatura vode kordunskih rijeka i islandskih gejzira bitno je različita.

Za kraj još malo nužnog optimizma: kad se nađete u Slunju, naočigled tog slasnog bananskog žutila shvatit ćete da nam država dugoročno nije ni u kakvoj krizi. Mi smo naprosto - u banani. Valja se nadati da će ova fraza u jezicima naših naroda i narodnosti zaživjeti sa svim svojim vedrim i poletnim konotacijama, kakve joj naposljetku i priliče. Pitanje je samo kako uz ograničenje goriva stići do Slunja, ali i to će se sigurno riješiti nekim novim privrednim čudom.