Treća stepenica raja

1998. Svjetsko nogometno prvenstvo u Francuskoj

"Park prinčeva" upoznao je nove nogometne prinčeve. Biti najugodnije iznenađenje Svjetskog prvenstva, pa nakon polufinalnog poraza iznaći motivaciju u borbi za treće mjesto, mogu samo velike momčadi. “Ruku na srce”, dobrom inspiracijom mogao je biti i sam suparnik, uz domaćina i branitelja naslova, Nizozemci su bili "najubojitija" nacionalna vrsta na nogometnoj smotri u Francuskoj.

Staro ratničko pravilo “sa štitom ili na njemu”, izbornik Blažević primijenio je u prenesenom značenju - “s odličjem, a nikako bez njega”. Pobjeda u utakmici prestiža značila je hrvatskim debitantima ulazak u predvorje raja. Suparnik s istim bojama na barjaku "slomljen" je u polufinalnoj utakmici s Brazilom i tu je viđena velika prilika za uspon na treću stepenicu pobjedničkog postolja. Viđena - i ostvarena, premda se neizvjesna borba vodila do samog kraja. Teško je bilo povjerovati da će maestralni "ples" Roberta Prosinečkog i samo jedan "bljesak" Šukerove ljevice iz prvog poluvremena biti dovoljni za konačan “pokop” Nizozemaca, ali hrvatska želja bila je presud(n)a.

U samoj igri, osim najvećeg stupnja motivacije i borbenosti, presudila je maksimalna koncentracija svih naših nogometaša na travnjaku, uz gotovo "bezgrešan" zadnji obrambeni red. Dražen Ladić je u drugom poluvremenu “začarao” vrata, “zapetljao” Nizozemcima noge i unio među suigrače završni pobjedonosni impuls. Nakon ove pobjede, samo će se neskromni možda još s tugom sjećati polufinalnog poraza od domaćina. Hrvatske kockice utisnule su pečat svjetskom nogometu i zauvijek ušle u nogometne udžbenike.

Vjerojatno ni sami sudionici ovog veličanstvenog događaja trenutno ne mogu osjetiti svu veličinu ovoga uspjeha, ali hrvatski nogometni naraštaj, s kojim je cijela zemlja disala u prošlih tridesetak dana, ostvario je na Parku prinčeva povijesni uspjeh. Vrijeme će pokazati snagu njegova dometa i koliko ga je u ovom trenutku uopće moguće iskazati riječima...

Izjave:

Miroslav Blažević

Teška je bila ova pobjeda protiv jedne od najjačih momčadi na svijetu. Ali zato slatka. Trebalo nam je toliko snage i toliko mudrosti, čestitam svim igračima, a i našem kapetanu što je izdržao i dobro vodio ostale na terenu. Pitaju me je li mi rezultat bio važniji od igre, sigurno aludirajući na to da smo atraktivnost i ljepotu podredili rezultatu.

Jasno! Cilj nam je bio treće mjesto i mi smo ga ostvarili. A Nizozemsku je bilo moguće pobijediti jedino na ovaj način. Moji igrači maksimalno su ga na terenu proveli. Napravili smo uspjeh kojemu se malo tko nadao. Imamo mi i još jedan uspjeh: naš golgeter Davor Šuker bit će sigurno prvi strijelac Svjetskog prvenstva, ne vjerujem da će Ronaldo u finalu dati tri pogotka, koliko mu treba da ga pretekne. Osim toga, nama ova pobjeda nije važna samo kao sportski rezultat, jer je iza nas stajala cijela zemlja. Hrvatska je živjela za ovakav ishod njene reprezentacije na SP, jasno je da na ovaj način afirmiramo i našu mladu zemlju.

Branko Mikša:

Kako je lijepo ići kući kao pobjednik! Pa mi smo treći na svijetu, ovo je fantastično. Čestitam svima, sad mogu svi vidjeti zašto smo mi stalno isticali onu našu izreku, nosili majice s natpisima: “Ponosan sam što sam Hrvat”. Slaven Bilić je za mene heroj, svi su bili protiv njega, gledalište mu je zna se zašto zviždalo a on je ispao jači od svih. Sad smo ušli u nogometnu povijest, ova generacija koja je to ostvarila ima zašto biti ponosna. Vraćamo se kući uzdignute glave. Uspjeh bi bio i biti četvrti, ali to mi sada govorimo Nizozemcima.

Robert Prosinečki:

Svi smo sretni, mislim da je biti treći najteže. Jer, u borbi za treće mjesto obično se nađu dvije momčadi koje su mogle biti i u finalu. Ova generacija je zaslužila ovakav uspjeh, svi ćemo pamtiti ovaj veliki SP.

Dražen Ladić:

Kako je Svjetsko prvenstvo odmicalo, ja sam bio sve bolji. Hvala Bogu, sve je bilo dobro, no ni ja ne bih branio kvalitetno da cijela momčad nije funkcionirala savršeno te, od obrambenih igrača do napadača, branila prilaze mojim vratima.

Dodjela medalja? Meni je to najdraži osjećaj u životu, najradije bih ostao još dolje i veselio se. Vjerojatno je ovo moje posljednje veliko natjecanje i zadnja vrhunska utakmica. Mislim da još svi zajedno nismo svjesni ostvarenog uspjeha, osvijestit ćemo se tek kad se vratimo u domovinu i podijelimo radost s navijačima.

Krunoslav Jurčić:

Teško. Vidjelo se da smo iscrpljeni od one utakmice s Francuskom, a psihički zbog poraza koji nismo zaslužili. Međutim, ovu smo utakmicu odigrali kako treba, iako smo se u drugom poluvremenu povukli. Šteta što nismo imali dovoljno svježine da pokažemo koliko znamo nogomet. Međutim, ovdje je bio najvažniji rezultat, a mi smo ga ostvarili.

Robert Jarni:

Vjerojatno se ponavljam kada vam kažem da smo svi sretni i presretni. Međutim, meni je žao što u polufinalu nismo napravili ovakav rezultat jer smo ga zaslužili. Ovaj uspjeh tim je vredniji, jer je, po meni, nizozemska momčad ta koja je ostavila najbolji dojam na SP-u. Ova medalja, koju imam oko vrata, nešto mi je najljepše u životu.

Aljoša Asanović:

Sve ste vidjeli. Treći smo na svijetu, a ja se nadam da će netko i poslije nas pokušati ovo ponoviti, ili nadmašiti, iako objektivno rečeno sumnjam. Pedeset dana mi smo svi živjeli ovaj san. Nizozemska je jaka, ali ne zaboravite da smo mi dobivali neke jake i prije, bila je jaka i Njemačka, jača od Francuske, iako smo tu zbog niza okolnosti ispustili šansu veću od ove.

Igor Štimac:

Napravili smo ono što smo očekivali. Mi smo se za ovaj uspjeh pripremali, tako je bila postavljena naša igra i tako definiran sastav. Unaprijed smo dogovorili igranje na kontre, obrana je izdržala i treći smo. Prije utakmice smo se zakleli da ćemo izdržati do kraja, da ćemo dati zadnji atom snage.

Davor Šuker:

Svi me pitaju za pogotke, za naslov prvog strijelca SP-a. Ma to je lijepo, to je važno, ali je najvažnije da je Hrvatska treća. Jer, ja, Davor Šuker, imam svoju vrijednost i neće mi je naslov najboljeg strijelca nekako posebno podići, a za Hrvatsku ovo je nešto što treba doživjeti.

Guus Hiddink:

Izbornik nizozemske reprezentacije nije se baš džentlmenski ponio na konferenciji za novinare nakon utakmice, jer je poraz svojih pokušao opravdati drugačijom nogometnom filozofijom:

Mi smo igrali kao i uvijek. Naša filozofija je igrati i ne znamo niti želimo igrati zatvoreno i na kontranapade. Čak ni za rezultat.

Izvještaj s utakmice

PARIZ Dvoboj “razočaranih”. Dvoboj poraženih u polufinalu. Ali, i utakmica koja je iz misli izbacila veliki postotak imperativa, sputanosti... Zasigurno su reprezentativci Hrvatske i Nizozemske pri izlasku na Park prinčeva vratili film na polufinale. Neostvarenu veliku prigodu igranja u završnom susretu. Ali, nije bilo velikog razloga, posebno ne za Hrvate, toliko preklinjati sudbinu, greške ili bilo što drugo.

Za Hrvatsku je ova utakmica za treće mjesto bila još uvijek divan, trajni san. Uspjeh koji se prije početka prvenstva nije motao niti u zadnjem kutu svake od naših glava. Zato je ovakvu priliku, igranje utakmice za treće mjesto trebalo iskoristiti u svakom pogledu.

Očekivano, igrači obje reprezentacije nogom na Park prinčeva kročili su s istovjetnom željom – pobijediti pod svaku cijenu. Iako su imali različitu predodžbu dolaska do postolja namijenjenog trećeplasiranom i brončanoj medalji. Miroslav Blažević odlučio je početi utakmicu s jednim napadačem (Šukerom), a Nizozemci nisu odustali ni milimetar od igre koja je navela mnoge stručnjake da upravo njihov nogomet nazovu - najljepšim, najmodernijim...

Iako većinu dijelom prvog poluvremena orijentirani na svoju polovicu, hrvatski reprezentativci “sijali” su opasnost pri svakom jurišu na Van Der Sara. Pogubna za suparnike polukontra i ovaj put je djelovala jednom riječju savršeno. “Vatreni” su imali sjajnu statistiku iskorištavanja prilika, pa su tako trostruki “posjet” nizozemskom šesnaestercu okrunili s dva pogotka. Radost više donio je pogodak Šukera (šesti na prvenstvu, s kojim se približio najboljem strijelcu prvenstva), koji je bio imperativ svakog dodavanja ili akcije pred Van der Sarom. Uz egzekucijski savršen napadački dio, u punom pogonu bile su i ruke Dražena Ladića, ponajboljeg vratara ovog prvenstva.

Drugo poluvrijeme na Parku prinčeva nastavilo je “vrtjeti” sličan film. Samo što je sve napetija situacija vladala u našem šesnaestercu. S druge strane, “vatreni” su se odlučili za - melodramu. Nizozemska je diktirala ritam, organiziranom igrom bivala sve češće u prilici za izjednačenjem, ali... Nije se baš prolazilo kroz čvrsti hrvatski bedem. Zid ispred Ladića, osim što je bio brojan, bio je dovoljno čvrst da izdrži sve nizozemske nalete. Hrvatska, nakon prvog poluvremena zadovoljna rezultatom, još se više spustila prema svojim vratima. Čuvanje rezultata bio je primarni zadatak, a u napadu što bude....

Iako je igra bila sve samo ne “raj za oči”, bila je svrsishodna u svakom pogledu. Iako je utakmica za treće mjesto često nudila nadigravanje u obilnim količinama, ovaj put je rezultat određivao putanju uspjeha. Posebno za Hrvatsku.

Dok je prvo poluvrijeme i donijelo nekoliko “horora” ispred Van Der Sara, kulminirana s dva pogotka, nastavak se sveo na - igru prema jednim vratima. Na vratima famoznog Ladića koji je od vratara “sumnjive kvalitete”, prije prvenstva, stekao glas najboljeg igrača hrvatske reprezentacije. “Ubijao” je kod Nizozemaca svaku pomisao na izjednačenje, “grabio” u ruke i udarce koji su izgledali neuhvatljivi...

Takav “ton igre” odzvanjao je do posljednjeg sučeva zvižduka. Do trenutka kada je moglo otpočeti novo hrvatsko slavlje u Francuskoj. Mjestu radnje gdje smo dosanjali najljepši mogući san.

Treći na svijetu. Nestvarno, ali zvuči tako lijepo. Nemoguće lijepo. Mjesec dana nogometne bajke, mjesec dana koje smo završili jedino kako smo i mogli. Pobjedom.